Fudbalsko sazrevanje Dragoslava Šekularca pratilo je i životno, pa je na vrhuncu slave, popularni Šeki, ozvaničio svoju ljubav sa Gordanom.
U Zvezdi su u jednom momentu procenili da je vreme da se oženim. Počnu nagovaranja, obećanja, ali, bogami, i otvoreni pritisci. Ubeđivanje mlađih igrača da što pre uđu u brak bilo je, prakično, deo klupske politike, jer se smatralo da će ih to smiriti, odvratiti od noćnih izlazaka i više posvetiti fudbalu. Mamac su bili stanovi i još neke privilegije za oženjene.
Ja sam želeo da se sa Gocom venčam i pre završetka srednje škole. Plan mi je, međutim, pokvarila njena majka, podsetivši me da nemam ni školsku diplomu ni stan.
Moja (ipak) buduća tašta nije igranje fudbala smatrala ozbiljnim poslom i sigurnim izvorom prihoda. Znao sam, međutim, da moja bitka za Gocinu ruku, jedna od najvažnijih u životu, neće biti izgubljena, jer me je ona htela, a palčeve su nam držali i njeni brat i otac, veliki zvezdaši. Možda je moja prosidba propala zato što sam je upriličio na neprimerenom mestu: Gocinim roditeljima sam prišao na jednoj košarkaškoj utakmici. Bili su toliko iznenađeni da, verovatno, nisu ni razumeli šta sam govorio.
Sledeći pokušaj bio je uspešan. Gordana i ja venčali smo se 11. juna 1961, u beogradskoj opštini Stari grad. Uz prisustvo najbliže rodbine i prijatelja. Uprkos Gordaninoj želji, crkvenog venčanja nije bilo, jer su naši očevi, komunisti, upozorili da bi zbog toga mogli da izgube posao. Ne bih da sakrijem još jedan detalj: zakasnio sam na venčanje, jer sam čekao kuma, koji je dolazio s puta.
Umesto gala svadbe, što oboje nismo želeli, imali smo skromno slavlje u hotelu “Metropol”. Na Zvezdin račun. Mediji su zabeležili taj događaj, ali nije bilo galame koja bi se sigurno pojavila da smo živeli u današnjem vremenu tabloida i žute štampe. Na ludi kamen sam sao na vrhuncu svoje fudbalske slave.
Usledilo je svadbeno putovanje u Opatiju, grad koji smo oboje voleli i gde smo i ranije odlazili. Na žalost, već posle tri dana, morao sam da doletim u Beograd, na neku prijateljsku međunarodnu utakmicu, posle koje sam se vratio svojoj usamljenoj supruzi.
Zvezda je obećanje u vezi sa stanom ispunila već naredne jeseni. Od mojih, u Hilandarskoj, Gordana i ja smo se preselili u, vrlo lep, dvosoban stan u Ulici Zdravka Čelara. Kasnije sam od Zvezde dobio veći stan, ali sam, prethodno, morao da vratim onaj u kojem sam bio do tada.
Vest da sam se oženio iznenadila je mnoge, čak i neke bliske prijatelje koji su znali koliko sam voleo Gordanu. Počela su, kako to obično biva, i začikavanja da je Beograd dobio najpoznatijeg papučića, da je to kraj mog boemskog života, da će Madera i još neke kafane bankrotirati itd. Sve su to, naravno, bila mangupska preterivanja, jer su svi moji drugari znali da Šeki nije grana koja se lako savija.
Da li me je brak promenio? Kad danas odgovaram na to pitanje, s distance od nekoliko deenija, rekao bih sledeće: i jeste i nije. Kad je o fudbalu reč, sve je ostalo isto: treninzi, utakmice, putovanja, karantini. Znao sam - to je moj posao i moram mu biti predan. Od prvog dana u klubu, važio sam za velikog profesionalca, iako smo smatrani amaterima. Treninzi mi nisu teško padali, a utakmice sam uvek doživljavao kao praznike. Radost pobeda ništa nije moglo da mi nadomseti.
Zahvaljujući Gordaninom velikom razumevanju, nisam značajnije korigovao ni onaj nefudbalski deo života. Nastavio sam da izlazim na omiljena mesta: nekad s njom, a češće sam. Zajedno smo, najčešće, išli u densing bar na Terazijama. Zatim u Kristal, Skadarliju, Maderu, Metropol… Relativno često odlazili smo i u bioskop; voleo sam ratne i akcione filmove, posebno one o Džejms bondu.
Porodična druženja nismo praktikovali jednostovano zbog toga što sam ja često izbivao iz kuće, ali smo rado primal prijatelje. Redovno smo se posećivali sa našim roditeljima, iako ja nisam preterano uživao u tome.