Drugi deo feljtona o Dragoslavu Šekularcu posvećen je svim nadimcima druge Zvezdine zvezde. Bucko, Šeki, Beli Pele, samo neki su od njih, a nema dileme, kako god ga oslovljavali, legendarnom fudbaleru svi su se obraćali sa poštovanjem i divljenjem.
U Štipu su, kada sam postao veliko fudbalsko ime, s ponosom isticali da sam tu rođen i da mi je majka Makedonka. U tom gradu, kao i u čitavoj Makedoniji, Zvezda je imala veliki broj navijača, a bitan razlog je bio i taj što je „njihov“ Dragoslav Šekularac nosio crveno-beli dres. S druge strane, svojatali su me i Crnogorci, posebno skloni isticanju da su oni najbolji „vazda ispod Lovćena“.
Svoju oproštajnu utakmicu odigrao sam u Štipu, u znak zahvalnosti toj prijatnoj sredini, kaja je iznedrila i moju dobru Donku. Na meč sa lokalnom Bregalnicom doveo sam Njujork iglse, koje sam trenirao i čiji sam dres povremeno oblačio. Igračima iz SAD-a i nekim funkcionerima iz svog džepa sam platio avionske karte i smeštaj u hotelu. Verovao sam da ću odzivom publike pokriti troškove, ali mi se taj plan nije ostvario. Ništa neobično, jer nikad nisam znao sa parama. Dobro je što nisam postao guverner ili blagajnik nekog preduzeća. Morao sam čak i da platim za korišćenje terena na kojem je utakmica odigrana. No, nije mi žao. verujem da u Štipu i širom Makedonije još pamte taj spektakl. I mene, naravno.
U sastavu tima iz Njujorka bili su i Brazilac Edu i slavni Portugalac Euzebio, kojeg su jedno vreme poredili sa Peleom. Jednog momenta, dok smo s brda iznad glava posmatrali panoramu Štip, rekao sam Euzebiju: „U ovom mestu je rođen najveći fudbaler sveta“. Kada me je začuđeno pogledao mirno sam mu rekao da je tu rođen – Dragoslav Šekularac.
Moja prva sećanja na Beograd potiču iz njegovih najtragičnijih dana. Iz vremena fašističke okupacije u Drugom svetskom ratu. Najupečatljivije su mi epizode bežanja u okolinu grada ili u Mladenovac, u vreme surovih bombardovanja. sećam se i „ožiljaka“ rata koje je Beograd nosio i godinama nakon odlaska Namaca, jer je obnova velikog broja porušenih zgrada trajala dugo posle oslobađanja.
Početak obnove zemlje doneo je novi zadatak mom ocu. Upućen u Čoku, na severu Banata, a sa njim smo krenuli mama, brat Mirko i ja. Sa nama je dugo bila i baka Dragana, što je mene posebno radovalo. Znao sam da će me ona uvek zaštititi pred ocem, koji se nikako nije mirio s činjenicom da me je zanimala samo igra. Tačnije: samo fudbal.
Školu sam uvek doživljavao kao zatvor i to sam otvoreno i govorio. Ništa se nije promeniloni kad smo se vratili u Beograd, gde sa, umesto na travi i mekanoj banatskoj zemlji, za loptom jurcao po betonu ili kaldrmi.
Prvi moj nadimak bio je – Bucko. To nedvosmisleno ukazuje kako sam izgledao. Na prvim fotografijama, kao beba, ličio sam, kako su mi govorili, na prase ili na slonče. Kasnije je održavanju te moje „okruglosti“ značajno doprinela moja mama Donka, stalno me nutkajući obilnim porcijama hrane, pre svega slatkišima, majstorski napravljenim. Pošto sam u prvim godinama života, ali i kao osnovac, bio vrlo nizak, mnogo niži od većine vršnjaka, višak kilograma mi je, među decom, donosio i neprijatne nadimke, kao što su „Prase“, „Debeljko“ i slične. Nekad sam zbog toga ulazio u tuče, iako je bilo tačno da sam bio pravi debeljuca. Postojala je u porodici i teorija da su moje krive noge posledica dugog nošenja viška kilograma u detinjstvu.
Zanimljivo je, međutim, da sam, i tako punačak, bio neumoran u igri. danas takvu decu nazivaju hiperaktivnom i tu njihovu preterau živost smatraju čak i bolešću. U moje vreme se o tome nije govorilo , ali su moji roditelji imali drugu brigu: strahovali su da ne ostanem previše nizak. Višak kilograma vukao sam negde do desete-jedanaeste godine, a onda se, kako su mama i tata govorili, desilo „čudo“. Za jedno leto porastao sam čak 24 centimetar.
„Čudo“ je doneo boravak u zavičaju mog oca, u selu Kurikuće, na planini Bjelasici, iznad Berana, blizu Biogradskog jezera. Sećam se da moji drugovi, kada sam se vratio u Beograd, nisu mogli da veruju da sam to ja, odnosno da se načude mom izgledu.
Planinski teren i vazduh, učešće u poljskim radovima, neizostavna igra sa seoskom decom i ishrana drugačija od one kod kuće, potpuno su me fizički izmenili. Kasnije smo, u šali, računali da sam u Kurikućama rastao pola centimetra dnevno, što je, verovatno, medicinski fenomen. Podatak za Ginisa. Posle tog leta porastao sam još sasvim malo. Sa visinom od 171 centimetar ubrajao sam se u niže igrače svog doba.
Po povratku iz Banata u Beograd dobio sam nadimak Selja, čime sam, od drugara sa ulice bio označen kao dođoš u prestonicu. Nije mi bilo prijatno, a znao sam i da to nosi obavezu da dokažem da nisam inferiorniji od tih malih kumova, koji su mi dali nadima.
Nadimak Šeki stigao je od drugova u osnovnoj školi. kao skraćenica od mog dugog prezimena. Kasnije ga je prihvatila i moja porodica , pa zvezdaši, Beograd, Jugoslavija i, konačno, ceo svet. I danas, kada sam uveliko u osmoj deceniji, tim nadimkom, po melodiji nekako mladalačkim, obraćaju mi se gotovo svi koji me poznaju.
Čitav niz nadimaka donelo mi je fudbalsko umeće. Zvali su me Brazilac sa Balkana, Majstor, Fudbalski Šopen... Te nadimke izmišljali su, najčešće, novinari, da bi naglasili moje igračke vrline.