Jovana Stojanović jedna je od mnogih koji svakodnevno u srcu nose ljubav prema Crvenoj zvezdi i koji svake noći sanjaju osvajanje trofeja i proslavu pred Delijama.
Nju izdvaja to što naporno radi da bi se taj pehar našao u njenim rukama i da bi u istoriji ženskog fudbala ostala upisana kao fudbalerka koja je podigla prvi pehar koji je osvojio ŽFK Crvena zvezda.
- Rođena sam u gradu na Nišavi gde sam još kao mala počela da igram fudbal sa dečacima iz ulice, pošto devojčica za igru gotovo i da nije bilo. Prvo su mi dozvoljavali da im donosim lopte, koje su nakon njihovih šuteva završavale u komšijskim dvorištima i šipražju, nakon nekoliko meseci su se mi pružili malu šansu i dozvolili mi da budem golman, a kada sam nakon godinu dana počela da ih ševam i da im proturam loptu kroz noge, svi su u ekipu prvo birali mene, tako da sam ubrzo postala i kapiten te male družine – otpočela je priču Jovana Stojanović.
Kako to obično biva, roditelji ne vole da svoje ćerke vide u kopačkama i dresu.
- Roditelji baš i nisu bili oduševljeni mojom željom da igram fudbal, pogotovo kada bih se vratila kući puna modrica, a ponekad i krvavog nosa. Moja upornost i ogromna želja ipak su me odveli u Ženski fudbalski klub Mašinac, gde sam načinila svoje prve prave fudbalske korake. Pešačila sam svakodnevno sa kraja na kraj grada, nije mi smetala hladnoća kada sam se vraćala sama kući kasno u noć. U tim trenucima ništa nije moglo da me spreči i zaustavi. U Mašincu sam provela 7 prelepih godina.
Kao nagrada za upornost i naporan rad na Jovaninu adresu stigao je poziv iz reprezentacije.
- Debitovala sam u kadetskoj reprezentaciji Srbije U-17, a nakon toga i u omladinskoj U-19. To je za mene bilo veliko iskustvo i podstrek da nastavim da se bavim ovim sportom. Želja za još većim napretkom i fudbalskim usavršavanjem, dovela me je pre 5 godina u Beograd, gde sam obukla dres kluba koji volim od malih nogu i na taj način ostvarila deo svojih najlepših snova u životu. Crvena Zvezda je oduvek bila moj san, sa Zvezdom u mislima sam svake noći odlazila u krevet i svakog jutra otvarala svoje oši i ustajala. Gotovo da nije bilo mesta na zidovima moje sobe, a da se tu nije nalazila neka Zvezdina fotografija, isečak iz novena, ili jednostavno nešto crveno-bele boje.
Dan kada je postala deo crveno-bele porodice zauvek će ostati jedna od njenih najlepših uspomena.
- U Zvezdi sam prihvaćena na najlepši mogući način, imala sam ogromnu podršku saigračica i trenera, tako da sam veoma brzo postala standardna prvotimka. Sve lepo što mi se dešavalo u Zvezdi u velikoj meri mi je pomoglo da što bezbolnije prevaziđem nedostatak rodnog grada, prijatelja, mojih bake i deke, brata Stefana i mojih roditelja. Paralelno sa obavezama u klubu, marljivo i vredno sam ispunjavala svoje školske obaveze i završavala srednju Ekonomsku školu.
Jovanin talenat nije ostao nezapažen i van granica naše zemlje. Ipak, ljubav prema Zvezdi veže je za Beograd.
- Ubrzo nakon toga usledio je i poziv iz inostranstva. Prošla sam sve provere i testove, nakon čega je trebalo da potpišem i svoj prvi profesionalni ugovor, a zahvaljujući mom menadžeru uslovi su bili izuzetni. Imala sam obezbeđen stan, hranu i visoku finansijsku nadoknadu, a uz sve to sa mnom bi put inostranstva krenuo i moj brat, kome je bila obezbeđena radna dozvola. Roditelji su bili presrećni, u tom transferu videli su sigurnost za svoju decu. Ali, to nije bio život koji sam ja želela. Sanjam ,kako pre svega toga zajedno sa svojim saigračicama visoko podignutih ruku, pred najvernijim Delijama na severnoj tribini donosimo prvi šampionski pehar. Tačnije ne samo da sam sanjam, ja svih ovih godina u Crvenoj zvezdi živim za taj dan i ništa mi nije važnije, lepše i vrednije od toga trenutka. Kada sam saopštila roditeljima svoju odluku, to je za njih bio pravi šok, jednostavno nisu mogli da shvate emocije koje sa sobom nosi Zvezda i u tom času bezmalo sam izgubila njihovu ljubav. Bili su to možda moji najteži i najtužniji trenuci u životu. Da bi sve to što pre zaboravila i nastavila dalje, upisala sam fakultet, a zahvaljuljujući ljudima iz rukovodstva kluba i njihovom razumevanju, dobila sam studentsku stipendiju, koja je bila uslovljena kako mojim sportskim, tako i studentskim rezultatima. Čvrsto sam odlučila da im se svojim radom, kako na fudbalskom terenu, tako i na fakultetu, zahvalim i odužim na jedini način na koji sam mogla, a to su bili rezultati.
Kako na terenu, tako i na fakultetu, Jovana je u protekloj godini nizala samo uspehe.
- Odigrala sam veoma uspešno celu 2016. godinu, na svim utakmicama sam bila među najboljima, a na nekima sam i proglašavana za najbolju igračicu. Vredno sam trenirala, dnevno i po nekoliko puta, kako bih bila maksimalno spremna. Obrazovanje mi je podjednako važno, tako da sam učila svakodnevno do dugo u noć i zahvaljujući tome završila prvu godinu na Fakultetu za poslovnu ekonomiju i preduzetništvo (PEP), sa prosekom 10,0 kao najbolji student u svojoj generaciji. Pred sam kraj prošle godine, usledio je i poziv selektora reprezentacije Srbije, gospodina Gorana Sretenovića, kao i moja debitantska utakmica u dresu sa nacionalnim grbom seniorske reprezentacije Srbije. Nakon svega toga, ponovo sam zadobila apsolutno poverenje svojih roditelja, jer bez njih, njihove podrške i vere u mene, sve bi bilo neuporedivo teže i bolnije. Svi zajdno verujemo u neko bolje i lepše sutra, a moji roditelji čitaju ime svoje kćerke i mog voljenog kluba na stranicama „Sportskom žurnalu“ i izveštajima „SOS Kanala“.
Bez sumnje, veliki uspesi tek očekuju našu žensku fudbalsku ekipu.
- Godinu koja je pred nama započela sam sa potpuno istim ambicijama, željama i snovima. Da li će ona biti makar približno uspešna kao prethodna, pokazaće vreme. Znam samo da ću raditi vredno i marljivo, nastaviću da usavršavan svoje znanje, kako na fudbalskom terenu, tako i u studentskoj klupi. Boriću se za svoj klub i nacionalnu selekciju i kao do sada, ostavljati na terenu i srce i dušu. Svakog sekunda ću disati i živeti za svoj voljeni klub i za onaj dan iz mojih snova. Uz svoje saigračiće i sve ljude koji rade u klubu sigurna sam da će se on brzo i dogoditi – poručila je Jovana Stojanović.